Moj otac umire u poeziji

Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.